A new ProZ.com translation contests interface is currently in development, and a preview contest is underway. Click here to visit the new interface »

Previous ProZ.com translation contests

English » Serbian - 3 finalists


"Hearing Myself Think" by Richard Beard - www.richardbeard.info 382 words
Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)

Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)

I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.

Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.

I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am.

The winning and finalist entries are displayed below.To view the like/dislike tags the entries received simply click on the "view all tags" link on the right hand corner of each entry.

You can leave your feedback for this pair at the bottom of the page.

Congratulations to the winners and thanks to all the participants!






Entry #1 - Points: 44 - WINNER!
View all tags
Аеродром Хитроу је једно од неколико места у Енглеској на којем ћете засигурно видети пиштољ. Пиштоље носе полицајци у кошуљама са кратким рукавима и црним панцирним прслуцима, пажљиво мотрећи у потрази за терористима који се спремају да продавницу „Tie-Rack“ дигну у ваздух. Мало је вероватно да ће се директно суочити са мном, а ако то и учине, рећи ћу им истину. Објаснићу им своја посла. Планирам да се задржим на аеродрому Хитроу док не видим некога кога познајем. (…)

Изненађујуће, чекам тридесет и девет минута и не видим ниједну особу коју познајем. Ниједну, нити ико познаје мене. Анониман сам колико и возачи са својим универзалним картицама са именом (нека презимена су ми позната), осим што су возачи боље обучени. Још од када сам био дете, све што носим личи на пиџаму: капути, кошуље, мајице, џинс, одела – и то на изгужвану пиџаму. (…)

Чујем себе како размишљам о свим људима које познајем и који су ме изневерили, јер у уторак рано ујутро нису кренули према гламурозним одредиштима у Европи. Моје бивше колеге из осигуравајућег друштва вероватно и даље не могу да се одвоје од својих столова од посла, као што сам увек и говорио да ће бити док сам и сам тамо радио, траћећи своје време, неспособан да се скрасим, док је Ели постојано напредовала до свог звања доктора наука и своје прве истраживачке стипендије на Универзитету Рединг, до свог првог унапређења.

Наши недавно стечени одрасли пријатељи који имају озбиљна запослења и које стога делимично очекујем да ћу сада видети сваког тренутка, говоре ми да је вођење домаћинства савршено пристојно занимање за мушкарца, чак и смело – да, мушки је остати код куће са децом. Ти наши пријатељи су превасходно Елини пријатељи. Изгледа као да више никога и не познајем, а даље од деце и од авиона који прелећу изнад глава, слушам себе како размишљам и чујем мисли зановетања. То није нешто што сам се надао да ћу чути.

Почињем да плачем, без гримасе или стењања, само ми се велике, нечујне сузе котрљају низ образе. Не желим да ме било ко кога знам види да плачем, јер ја нисам тип човека који се сломи на аеродрому Хитроу неког безначајног уторка ујутро. Беспрекорно водим наш дом, као фирму. То је озбиљан посао. Имам табеларне прегледе за праћење стања кесе усисивача и бојама означене одштампане материјале о етичким последицама пелена. Јутрос нисам сасвим свој. Не знам ко сам.



Entry #2 - Points: 40
View all tags
Aerodrom Hitrou spada u malobrojna mesta u Engleskoj na kojima možete biti sigurni da ćete spaziti pištolj. Te pištolje nose policajci u košuljama s kratkim rukavima i u crnim prslucima otpornim na metke kao upozorenje teroristima koji se spremaju da dignu u vazduh „Tie-Rack“ prodavnicu sa kravatama. Malo je verovatno da će se direktno sa mnom suočiti, ali ako to učine, ima da im kažem istinu. Ima da objavim šta ja tu radim. Nameravam da ostanem na aerodromu Hitrou sve dok ne ugledam neko poznato lice. (…)

Čekam već trideset devet minuta i još ne vidim nijednu osobu koju poznajem. Začuđujuće. Ni jednu jedinu, niti bilo koga ko poznaje mene. Anoniman sam kao oni vozači s karticama sa imenima (neka prezimena su mi, doduše, poznata) osim što su ti vozači bolje od mene odeveni. Otkad sam dobio decu, štogod obučem liči na pidžamu. Kaputi, košulje, majice, farmerke, odela – sve liči na pidžamu u kojoj spavam. (…)

Čujem sebe kako razmišljam o svim onim ljudima koji su me razočarali jer nisu jednog utorka izjutra krenuli ka glamuroznim evropskim odredištima. Mora da su moje pređašnje kolege iz Zavoda za osiguranje i dalje zalepljene za svoje radne stolove, kao što sam oduvek govorio da će biti onda kad sam i ja bio u istoj situaciji i traćio svoje vreme bez nade da ću se srediti, dok je Ali nepokolebljivo napredovala, dobila doktorsko zvanje i svoju prvu istraživačku grupu na Reding Univerzitetu, svoje prvo unapređenje.

Naši noviji prijatelji, odrasli, koji imaju ozbiljne poslove i koje, stoga, donekle očekujem da ugledam svakog časa, kažu mi da briga o kući predstavlja savršeno pristojno zanimanje za jednog muškarca, odvažno, da, čak i to da je muževno ostati kod kuće sa decom. Ovi naši prijatelji su prvenstveno Alini prijatelji. Ja, čini mi se, više nikoga ne poznajem, a kad nisam s decom i bez aviona iznad glave, dok slušam sebe kako razmišljam, čujem misli čoveka koji se vazda na nešto jada. To nije ono što sam se nadao da ću čuti.

Počinjem da plačem, bez grimasa, bez jecanja, samo mi se tiho krupne suze slivaju niz lice. Neću da me neko poznat vidi kako plačem jer nisam ja jedna od onih osoba koje se slamaju od bola na aerodromu Hitrou tamo nekog tričavog utorka izjutra. Ja o našoj kući vodim računa besprekorno, kao da je posao u pitanju. To je ozbiljan posao. Imam tabele na računaru pomoću kojih pratim kada treba isprazniti usisivač i odštampane materijale na kojima su u šiframa različitih boja prikazane etičke posledice pelena. Nisam pri sebi ovog jutra. Ja više ne znam ko sam.



Entry #3 - Points: 36
View all tags
Aerodrom Hitrou je jedno od malobrojnih mesta u Engleskoj gde možete biti sigurni da ćete videti pištolj. Te pištolje nose policajci u košuljama sa kratkim rukavima i crnim neprobojnim prslucima, kao upozorenje teroristima namernim da dignu u vazduh „Taj Rek“. Malo je verovatno da će mi se neposredno obratiti, ali ako se to desi reći ću im istinu. Kazaću zašto sam ovde. Nameravam da se zadržim na aerodromu Hitrou dok ne ugledam nekog poznatog. (…)

Na moje iznenađenje, čekam već trideset devet minuta i ne vidim nijednu osobu koju poznajem. Ni jednu jedinu, a niko ne prepoznaje ni mene. Ja sam isto tako bezimen kao i vozači sa svojim univerzalnim karticama sa imenima (neka prezimena su mi poznata), s tom razlikom što su vozači bolje obučeni. Otkada imam decu, šta god da obučem izgleda kao pidžama. Kaputi, košulje, majice, farmerke, odela; sve izgleda kao pidžama u kojoj se spavalo. (…)

Čujem sebe kako razmišljam o svim ljudima koje poznajem i koji su me izneverili time što jednog utorka rano ujutru ne putuju na neko od bajnih evropskih odredišta. Moje nekadašnje kolege iz osiguravajućeg zavoda mora da su i dalje zakopane za svojim radnim stolovima, baš kao što sam i govorio da će im se desiti kada sam i sâm bio isto tako zakopan, gubeći vreme i nesposoban da se skrasim, dok je Eli sigurno napredovala, stekla doktorat, dobila prvi posao kao istraživač saradnik na Univerzitetu u Redingu, a zatim i svoje prvo unapređenje.

Naši skoriji prijatelji, odrasli ljudi, koji se bave ozbiljnim poslovima i koje bih nekako očekivao da ugledam svakog časa, kažu mi da je domaćički posao sasvim pristojno zanimanje za muškarca, da je hrabro i čak muževno ostati kod kuće sa decom. Ti naši prijatelji su uglavnom Elini prijatelji. Čini se da ja više nikoga ne poznajem, a udaljen od dece i aviona koji nas nadleću, slušajući svoje misli, čujem misli zakerala. To nije ono što sam očekivao da čujem.

Počinjem da plačem, bez grimasa ili jecaja, samo mi se krupne suze tiho kotrljaju niz obraze. Ne želim da me iko poznat vidi kako plačem, jer ja nisam od ljudi koji bi doživeli nervni slom na aerodromu Hitrou nekog beznačajnog utorka ujutru. Naše domaćinstvo vodim besprekorno, kao posao. Imam kompjuterske tabele na kojima pratim stanje kese u usisivaču i štampane ispise sa raznobojnim oznakama o etičkim posledicama pelena. Jutros nisam pri sebi. Ne znam ko sam.



« return to the contest overview



Translation contests
A fun way to take a break from your normal routine and test - and hone - your skills with colleagues.