U svom delu “Društvo transparentnosti” (2012), južnokorejski filozof Byung Chul Han i ovoga puta polazi od metafore panoptikona Michel Foucault-a kako bi razvio koncept digitalnog panoptikona. Pod digitalnim panoptikonom on podrazumeva novu vidljivost koja je potpuna i koja nam putem elektronskih uređaja dozvoljava da vidimo sve, ulazeći u intimnost svake osobe. Ovakvu vidljivost omogućavaju društvene mreže, kao i alatke Google-a: Earth, Maps, Glass i Street View- kao i YouTube.
Hiperkonektovana Južna Koreja poseduje najbrži internet na svetu i predstavlja najsmeliji opit društva transparentnosti. Na neki način, postala je “sveta zemlja” pripadnika vrste homo-digital, čoveka kome mobilni telefon predstavlja produžetak ruke kojim “istražuje” svet.
Panoptička kontrola disciplinarnog drustva funkcioniše putem linearne perspektive pogleda iz centralnog tornja. Zatvorenici ne vide jedni druge, kao ni čuvare, i radije ne bi želeli da budu uopšte posmatrani kako bi uspeli da očuvaju nešto slobode. S druge strane, digitalni panoptikon gubi svoju karakterističnu perspektivu: u kibernetičkom matriksu svi se vide međusobno i rade na tome da i sami budu što vidljiviji. Jedinstvena tačka kontrole koju je analogni pristup imao nestaje: sada se sve posmatra iz svih uglova. Ali sama kontrola se nastavlja, samo ovoga puta na drugačiji način - još efikasnije. Svaka osoba čini svoju privatnost što vidljivijom i time stvara uzajamni nadzor. Ova sveobuhvatna vidljivost “degradira transparentno društvo sve dok ga ne pretvori u društvo kontrole u kom svako kontroliše svakoga”, piše filozof.
(...) Esej “Društvo transparentnosti” završava tvrdnjom da se svet razvija u jedan veliki panoptikon u kom nijedan zid ne odvaja unutrašnjost od spoljašnjosti.